- Piše: Milisav S. Popović

Ukiyo – ukej jo – japanska je izreka koja u direktnom prevodu podrazumijeva „plutajući svijet”. Zapravo, navlači mnogo više sličnoznačnih pantalona... a odnosi se na stanja koja su artistički ispoljavali japanski animatori; u likovno-slikovnim prikazima trebalo je obraditi temu „prolazni svijet i ja u njemu”. A umjetnine autora morale su da poruče – sve što imaš su trenuci.

Ostalo su prevrtljive gluposti.

Otkačiti lance od nagomilanih naracija i nametnutih narativa... sasjeći se sa onih kuka što stežu venama mogućnost disanja... i ispričati svoj život u nekoliko znamenitih momenata. Još bitnije, živjeti ih tako da bi imao šta da ispričaš.

Ukej jo – dođe da je pitanje koje nije postavljeno, a znaš da je od većeg značaja od bilo kakvog odgovora koji si tražio.

Meraki – majraki ili merak – grčkog je porijekla, a govori o stanju kada u nešto ulažeš više od pukog zadovoljstva... svoju intimu – pa zauzvrat osjetiš više od radosti. Ništa drugo do esenciju prijatnosti, drugima teško dokučivu. Tvoje nebo, u šakospjevu. Međutim, postoji inverzni oblik ovog pojma i glasi Achtu meraki (ahtu majraki) – ili „vapaj prijatnosti”, kada se prisjećaš važnih trenutaka koji će vremenom da dobijaju na značaju, i žal što tada nisi shvatao koliko su važni. Zato, kada te pitaju šta je ljepše od uspomena, slobodno reci ahtu majraki... Toliko ljepše, ređe i dublje... i zvuk (krik) koji će zauvijek da boli, ali i štiti kad sve drugo umukne, pomaže da preživiš, ali i da presvisneš. Pa, izvoli... spomenari.

Ahtu majraki – dođe da je parfem načinjen od nijansi ludosti i mirisa cvijeća koje ne postoji. Bašta u koju pođeš da sjediš, kada sve ostalo krene da gori.

Finful blush – „fino rumenilo” (ponegdje i beskonačno rumenilo) – govori o tonovima lijepog stida, i ukazuje na one osobe kod kojih „crvenilo” dovodi do jačanja njihove krasote. Kada krv ujuri u obraze i ublaži bore na čelu i one tanane linije na sljepoočnicama, pa učini lice privlačnijim... te se koža nakratko presvuče u opojni izgovor skromnosti. Kad se srce rasteče u predjelu oko očiju i usana. I tvori dašni dodir na pola puta od svile do somota. Kažu ko tada ugrabi da te poljubi... slađi poljubac više ne osjeti.

Fino rumenilo – učini da spustiš mač, koplje i zlo... jer si sreo nešto što je toliko ranjivo, da te osvoji koliko je lomljivo. Kad bi ljubav mogla biti pepeljasta, odatle bi... baš sa tih obraza dolazila.

Finifugal – fanefjugal – zapravo je srođenica latinskog i hindu porijekla. Ukazuje na onoga koji mrzi završetke. Onaj koji pokušava izbjeći sučeljavanje, produžiti „okončanu priču”, održavati živim nešto što bi da umre... ranije se prišivao pustolovima koji su često odustajali od poslednje stanice (sa nekog grandioznog putovanja), jer naprosto ne mogu da se pomire sa tačkama... treba im samo jedna debela, privremena zapeta. Finifugal epu je izvedenica, ugnijezdila se svuda... posebno tamo gdje se očita osoba koja moli, vapi za drugom šansom... makar je ta ljubav opet prelomila, draža joj je od bilo čega. Jer je sopstvena definicija nađena... samo što je u tuđim njedrima. Pa joj je neophodna kako bi opstala na ovoj prašnjavoj ploči gdje pasu krda ponavljača istih dojadnih recitacija.

Fanefjugal epu – kada su ti suze naučile da vole nekog tako, da zbog drugog neće da teku... ne rasipaju se više na fasadu, i ne padaju na isprženu erotiku. To je ona navika posvećenosti jednom biću... po cijenu gubljenja sebe u njemu.

* * *

Tako se tekst završio, a šta li je ovo otpočeo?

Sljepilo nije maknuto, tek kap svjetlosti ispod kapka ugurasmo... i sad nešto čekamo?

Kao poljubac napola... usne se povukle sa usana. A pjesma krenula... pa na „Volim te” zastala.

Makar smo shvatili da nam čapra nije toliko odebljala.

I da smo loši u igri pretvaranja.

I dječji dlanovi su pregrubi za strune tvojih emocija... pa ih držiš sa lijeve strane, tamo kod uspomena. Tako je bilo vazda... Čemu onda predstava?

I dalje tiho sričeš želju u molitvama... pa je drugom moliš da bude uslišena.

Jer, tvoj razlog za postojanje je u zarezima... i kad se nasluti tačka, poći ćeš do vrta, van ovog plutajućeg svijeta... i još jednom sačekati jutro izmišljenih mirisa...

Te, još jedared proživjeti ono divno „možda”...

Možda me čeka...

(Autor je književnik)

---